Zašto ne slažemo komponente

Prije deset godina, ako si htio aplikaciju, plaćao si nekoga da napiše kod. Danas kod piše stroj, i to brzo. To je stvarna promjena i nema smisla se pretvarati da nije.

Ali ono što je pojeftinilo je građenje, ne odlučivanje.

Što stroj radi dobro

Model je vidio milijune redaka koda i zna kako izgleda prosječno rješenje za tvoj problem. To je korisno. Za standardnu formu, standardni ekran ili standardnu integraciju, prosjek je često dovoljan i dobiješ ga u sekundi.

Gdje prosjek nije dovoljan

Problem nastaje kad odluka ima posljedice koje se vide tek za godinu dana:

• Koji dio sustava smije znati za koji drugi
• Što se sprema u bazu, a što se računa u trenutku
• Gdje je granica između onoga što radi stroj i onoga što mora čovjek
• Koja se ovisnost smije uvesti, a koja će te držati taocem

Nijedno od toga nije pitanje sintakse. To su pitanja prosudbe, i pogrešan odgovor ne pukne odmah — pukne kad je promjena već skupa.

Svi se rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao fotokopije.

Rečenica je Carla Acutisa, tinejdžera koji se sam naučio programirati i izrađivao stranice za zajednice koje si to nisu mogle priuštiti. Nije je napisao o softveru, ali teško je naći precizniji opis onoga što se sada događa s njim.

Što to znači za tebe kao naručitelja

Kad biraš s kim ćeš raditi, više nema smisla pitati koliko brzo netko piše kod. Pitaj nešto drugo:

• Zašto je odabrao baš tu arhitekturu, i protiv čega ju je vagao
• Što se dogodi ako se za šest mjeseci predomisliš oko ključne značajke
• Tko će razumjeti sustav kad ta osoba ode

Ako na to nema odgovor, dobit ćeš fotokopiju. Radit će, dok ne zatreba nešto što prosjek nije predvidio.